Povijesna pripovijetka Ljubav je jača od mača napisana 1902., koja govori o povijesti virovitičkog kraja i oslobođenju Turaka, pa je time osim literarnog i zanimljiv povijesni dokument ovog dijela Hrvatske, u kazališnoj interpretaciji Jasena Boke i Dražena Ferenčine postaje kazališni projekt raliziran modernim scenskim sredstvima.
Predstava se, poigravajući se kazališnim postupkom i samom pričom, uzdiže do duhovitog i zabavnog kazališnog iskustva koje ostaje domoljubno, istovremeno se pomalo rugajući romantičarskoj koncepciji povijesti. Šestero zaigranih glumaca ovu patetičnu priču o virovitičkom Romeu i Juliji pretvaraju u poigravanje poviješću i kazalištem, brišući tanku granicu između iluzije i stvarnosti, stvarajući predstavu koja je istovremeno i dokument, ali i urnebesna zabava. Ljubav je jača od mača najbolji je dokaz da povijest, uhvaćena u histrionsko kolo kazališta, može iz dosadne činjenice postati zabavno i živo scensko tkivo koje umjesto kostimiranog neoromantičarskog spektakla postaje moderna kazališna predstava.
Svi smo mi Stanko
„Ljubav je jača od mača“ usklik ljubavi ili domoljublja? Da li je Stanko branio Viroviticu ili se borio za svoju ljubav ???? Povijesni ep ili ljubavna priča? Pitanje oko kojeg i danas povjesničari amateri lome koplja. Legendu o Stanku Iliću čuo sam prvi put tamo davne 197.......i...... neke godine, kada je ovo isto naše kazalište, uprizorilo tu dramu na ondašnjim daskama koje su život značile. Imao sam sreću biti dionikom te predstave kao jedan od teklića na aginom dvoru. U to doba Stanko je za mene bio nešto poput super junaka , poput nekoga bez koga svega ovoga što danas jest Virovitica ne bi bilo. Ako je vjerovati legendi vjerojatno bi se tako i dogodilo i ove retke bi čitali možda sa desna na lijevo. Ali legenda i stvarnost su se na našu sreću susreli 16...i....neke i Virovitica je dobila svoju sagu i svoga junaka Stanka. U to vrijeme 197....i .....neke, kazališnim gledalištem tekli su potoci suza zbog nesretne ljubavi između Stanka i Ljeposave , ulicama, tada ipak nešto manje Virovitice, prepričavali su se dijelovi ove povijesne drame i hvalili njezini interpreti. Bilo je to davno , minulo je više desetljeća od te predstave...dogodilo se štošta na ovim prostorima ali Virovitica je ipak ostala tu i naša hrvatska i mikeška. Kako nam je svima dosta suza i drame , dragi naši, mi se odlučismo uprizoriti legendu o Stanku na jedan malo drugačiji kazališni način. Glumački dinamičniji i zahtjevniji, scenografski jednostavniji a vama nadamo se zanimljiviji. Biti će suza i smijeha ne bojte se. A sve te burne godine za vas će prohujati u sedamdesetak minuta nadamo se dobre zabave. Na žalost legenda ne spominje previše drugih junaka iz toga doba pa će te najviše puta u predstavi čuti Stankovo ime, no svi neznani junaci, ipak su junaci, jer kako bi rekli likovi jedne druge legende „ Svi za jednog jedan za sve“ ! Uskliknimo i mi veselo „Svi smo mi Stanko“!
Draško Zidar
Ravnatelj jači od mača
Ovo je krajnje subjektivna bilješka, nikako teatrološka studija o predstavi koju se vjerojatno baš u ovom trenutku spremate pogledati. Sjedite u polumraku gledališta koje žamori i popravlja frizure dok vi žmirkate na program pokušavajući doznati o čemu se tu zapravo radi i zašto vas je punica natjerala da ovo uopće dođete gledati. Možete dakle sad odustati da ne naprežete oči, jer nećete dobiti piščevo uputstvo za upotrebu.
Ali, nastavite li ipak ovdje čitati programsku bilješku, možda samo zato jer punica do vas nema naočale i tjera vas da joj glasno čitate, onda koristim prigodu da pozdravim punicu i da vam objasnim kako je do ovog kazališnog incidenta uopće došlo.
Za sve je kriv Miran Hajoš, onaj veliki koji se na premijeri, a i na reprizama sakrio tamo negdje iza i viri kako publika reagira jer nema živaca gledati predstave kazališta kojem je ravnatelj. Njega dakle okrivite, jer on me nagovorio da pročitam Plevnikovu pripovijetku ne bih li u njoj našao inspiraciju za kazališnu adaptaciju. Nisam je našao, ali Miran nisam, neću i ne mogu ne prihvaća za odgovor pa me, eto, nagovorio, sugerirajući u kojem bismo pravcu mogli ići.
Punica pažljivo sluša? Dobro, bližimo se dijelu u kojem stoji o čemu se tu radi...
- Iskreno, niti je Ivan Dobravec Plevnik veliko ime hrvatske književnosti niti je njegova pripovijetka Ljubav je jača od mača iz 1902. nezaboravno djelo domaće literature, kažem ravnatelju
- Znam, kaže Miran. I?
- Dobro, opet ću ja argumentima, ta priča ima svoj značaj, neoromantizam, na čijem valu je ona došla, odigrao je svoju ulogu u književnosti, pa onda ono buđenje nacionalnog osjećaja u vremenima nesklonima maloj naciji, značajna je za Viroviticu i to, sve je to ok...
- I, kaže haiku-ravnatelj, kad počinjemo?
- Mirane, kažem s pozom iskusnog teatrologa, pokušati je reinterpretirati danas u kazalištu rezultiralo bi patetičnom predstavom koja ne bi bila ni u kakvom odnosu s vlastitom stvarnošću i koja jednostavno ne bi imala svoju publiku, a ni ozbiljne scenske razloge.
- Odlično, kaže Miran, eto ti inspiracije, dovrši tekst do kraja mjeseca, imamo zakazanu prvu probu!
Toliko o sudbini i uvažavanju stava autora u suvremenom kazalištu!
Pa dobro, aj'mo se onda malo igrati. Neka pripovijetka bude polazište za kazališnu igru koja će se auto-ironično igrati sa samim kazalištem, ali i s nacionalnom patetikom i koja će ironizirati svetinje borbe kršćanstva s islamom, sukob civilizacija i, konačno, besmrtnu ljubav Romea i Julije koji su umjesto u Veroni završili u Virovitici pa ih se umjesto Shakespearea dohvatio Plevnik. Humor je, znam iz iskustva, jedino oružje pisca u ratu s patetitikom velikih tema i tvrdoglavošću velikih ravnatelja.
Pa sam se, radeći na adaptaciji, malo zaigrao i odlutao daleko od Plevnikove vizije događaja. Igrao sam se ne samo nacionalnim osjećajima i emocijama, nego i samim kazalištem, Brechta sam pomiješao sa Stanislavskim, a visoke ideale spojio s niskim strastima, predajući u ruke Miranu, glumcima i Fecu kao redatelju tekst koji i od njih zahtjeva da se prepuste igri i da kazalište vrate njegovom iskonu – mimetičkoj zaigranosti. Ljubav je jača od mača, bez obzira na patetičan naslov, u svojoj je kazališnoj interpretaciji lišena svake patetike i pretjerane ozbiljnosti, moguće je čak da će ona svojom zaigranošću uvrijediti ponekog nasmrt ozbiljnog koji kazalište, emocije ili borbu protiv Turaka i dalje gleda kao smrtno ozbiljnu muzejsku djelatnost i svetinju u koju ne treba dirati.
Plevnikova pripovijetka, kao i sama povijest o kojoj govori, bremenita je krvlju, ubojstvima, mržnjom i kad bi se takva postavila na scenu vjerojatno bi negdje do polovice svi na sceni bili mrtvi pa bi trebalo početi s pokoljem prvih redova gledališta. Dosta se povijest igrala nama, kažem, hajde da se i mi u kazalištu jednom poigramo s njom, ali i sa samim sobom. Ako netko i strada u ovoj predstavi bit će to, nadam se – od smijeha.
- Jesam ti rekao da možeš, rekao je Miran kad je dobio tekst s tromjesečnim kašnjenjem...
Svjetla se gase, ne vidite više čitati? Dobro, idem ja, to je ionako to...
Pozdrav gospođi punici! Bilježim se sa štovanjem.
Jasen Boko
|
)
)
)
)
